Moja nana, na dan slave, spremala je ribu, hrskavu, zlatno žutu, unutra mekanu…i obavezno je morala da bude tek pržena i topla kada dodju gosti. Pamtim njen trud, veselost, želju da svima bude dobro.A zvala se Milanka, i bila je mila baš kao i njeno ime.Neumorno je, na samo njoj svojstven način, spremala tog legendarnog šarana o kojem se posle Slave danima pricalo, a nama, deci, bilo toplo oko srca.Jer nana je to činila sa toliko ljubavi, da čak i onaj ko nije voleo da jede ribu, ovu je obavezno želeo da proba…Sada, dok ovo pisem, za trenutak mi se učinilo da sam osetila miris te divne hrane.Danas, kao odrasla osoba,svojoj porodici spremam tu istu ribu,na nanin način, samo obogaćen novim sastoicima omiljenim u našoj kući.Lepo je, ponekad, oživeti sećanja na detinjstvo i na osobe koje zauvek ostaju da žive u našim srcima…